Omar Khayyam 2009/03

Otvori blog

Ovo je blog za "cugere"

08.03.2009.

Musa Cazim Catic

Objavio/la krasnic u 09:47, 0 komentar(a), print, #

<< 03/2009 >>
ned	pon	uto	sri	cet	pet	sub
01	02	03	04	05	06	07
08	09	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

MOJI LINKOVI

Blogger.ba
Sarajevo-x.com
Market.ba
Google.ba
serda.ba
www.raffid.net
www.rifai.org
www.bektashi.net

"Lejla Krasnić"

HAMAJLIJA
MEJLI-BABA
OPĆINA CENTAR
OPĆINA STARI GRAD
Damir Imamović DI3
SEHARA records

www.ferhadija.com
(potpiši peticiju)

Ako nekog interesuje nacin izrade pojedinih predmeta neka klikne
"OVDJE"

KONTAKT:
omarkrasnic@hotmail.com

"Mirza Safet"

Prvoj ljubavi

U ovome đulistanu
Noćilo je mnogo ptica,
A još više procvjetalo
Alkatmera i ružica.

Pa ću i ja danas-sjutra
Na vijeke mu zbogom reći;
Pri našemu rastajanju
Misliš - hoće l' suze teći?

Ne, jer zbilja nemam za čim
Niti jedne prolit suze,
Sve što ljubih, sve što volih
Sve mi brzo svijet uze.

Nesta Zlate, nesta s njome
Zemne sreće i milina;
Sve što danas svojim zovem,
U čaši je dobra vina.

O kako bih sretan bio
Da me više ovdje nema;
Kad za cio svijet spavam,
Nek vas svijet za me drijema.

Bekrijanke

Prolog

Nuh-pejgamber nađe lozu,
Pa je u svoj vrt presadi
U namjeri plemenitoj,
Nešto dobro da uradi.

To je vragu krivo bilo,
Pa zamiso čudnu skuje,
Da Nuhovim dobrim djelom
Smrtnicima život truje.

On majmuna odmah nađe,
Pa za čokot krv mu prosu,
A Nuhova loza popi
Krv majmunsku kao rosu.

Druge hefte méda nađe,
Pa za čokot krv mu prosu.
A Nuhova loza popi
Krv medjedsku kao rosu.

Treće hefte krme nađe,
Pa za čokot krv mu prosu,
A Nuhova loza popi
Krv krmeću kao rosu.

Zato veli stara knjiga
Kada čovjek pine malo:
U njemu se srce kao
U majmuna razigralo.

Zato veli stara knjiga,
Kad se čovjek ponapije:
Oruža se kao medo
Viče, čika da se bije.

Zato veli stara knjiga,
Kad prepije kakva luda:
Ulapso se kao krme,
Pa se valja, valja svuda.

Na to veli Mirza Bekri:
"Nek se tako pripovijeda, -
U vinu je obadvoga -
Ima meda, ima jeda.

Ja iz njega med probiram,
Pa sa srca tjeram jade;
Ko njim mudro raspolaže,
Tome vazda meda dade.

A ko ne zna njim vladati,
Nego mu se pokorava,
Taj nek trpi mahmurluke,
Toga neka boli glava!"

2.

Kud ko hoće neka ide,
Ja se držim svoga puta;
Kome svijetli ljubav, piće,
Taj ne može da zaluta.

Mirza neće onog puta,
Što ga drugi njemu prave,
Nego ide kuda hoće
Bez bojazni i bez strave.

Prav'te, hodže, sebi pute
I ljudima sličnim vama,
A ja idem kroz vinograd
Po ljubavnim stazicama.

I ja idem sasma smjerno,
Ni koraka ne pometam,
A ni na um ne pada mi
Da drugome zanovijetam:

Kud da ide, šta da radi,
Kako da se Bogu klanja, -
To nek sebi svako bira
Ko i svoja uživanja.

3.

Farizeji digli viku,
Proti Mirzi-griješniku,
Jerbo ljubi, pjeva, pije;
A jošte ih dira jače,
Kao griješnik što ne plače,
Već se svima u brk smije.

E, to shvatit teško nije:
Svak se bije, da dobije,
Samo Mirza, mudra glava,
Farizejstvu napred ne da,
Jer istinu propovijeda
I kad bdije i kad spava.

4.

Piri-mugan:

Il' se bolje gubiti
U rujnome vinu,
Il' je bolje ljubiti
Djevojčicu finu?

Mirza Bekri:

Ja sam tome pitanju
Na razmeđe stao,
Pa ne znadem čemu bih
Veće pravo dao;
Jer po načelu mome
Veselje bi bilo:
Pića metnut preda se,
A dragu na krilo.

Piri-mugan:

Pravo Mirza-Bekri!
Ti si mudra glava
Ljubav je - sa pićem
Samo - radost prava.
5.

Ko to zalud brigu vodi
Da me na svoj put okrene?
Mirza brodi po prirodi,
Pije, pjeva, ljubi žene.

Svak na zemlji nešto žali
Što mu nije nebo dalo. -
Nu moji su ideali
Na jezero spali malo.

Ja kako bi bilo pusto?
Puno vina što pjenuša,
Pa još k tome slatko, gusto,
Da - pijuć ga - pjeva duša.

Još bi mi se čamac htio
I u čamcu jato djeva
- Dok bih Azri dušu pio -
U jedan glas da sve pjeva!

Himnu sreći, kada duša
Čas se trijezni, čas opaja -
I u vječnom pjanstvu kuša
Tajne slasti zemnog raja.

Sve su druge težnje za me
Puste želje, prazne nade,
Što isprazne ljude mame
Jedni drugim da zlo rade!
6.

Dajte pića i mezeta,
Nek se danas sretno pije,
Prolazna je sreća svijeta,
Za sutra me briga nije!

Šta će biti neka biva,
Makar svijet nek se sruši!
Ja ću piti, željo živa,
Sve dok bure ne presuši.

Nije mudrac nego bena,
Ko unapred račun vodi, -
S mukom će mu zaći sjena
Kao što se s mukom rodi.

Pića amo, pića amo,
I mezeta s milih usta,
Da ko ljudi uživamo;
Prolazna je sreća pusta!

Ko se plaši, ko se kloni -
Pune čaše, mile snaše,
Taj nek gorke suze roni
Nad dnevnikom sudbe naše.
7.

Kaj se, stari griješniče,
Već je vrijeme od kajanja, -
Bekri-Mirza sebi viče,
S mahmurlukom kad se ganja.

Na kajmakli pjeni piva
Kajanje se vazda tali:
Tako u njem dnevno niču
Nove misli, ideali.

Kaj se, stari griješniče,
Već je vrijeme mira, rada, -
Bekri-Mirza sebi viče
Kad od loša pića strada.

Na kajmakli pjeni piva
Kajanje se vazda topi,
I kajuć se - sve što nađe,
To on mirne duše popi.

Kogod ljubi, pije, pjeva,
Uvijek mora da se kaje;
Inače ga ovaj svijet
Za "mudraca" ne priznaje.
8.

Šta se kesiš, farizeju?
- Ja sve javno ispovijedam,
Kad griješim, oko sebe
Plašivo se ne ogledam.

Moji grijesi tri su riječi:
Pjevat, piti i ljubiti,
A tvoji su varat svijet;
Za to ti se treba kriti.

Kol'ko pustih grijeha krije
Bijela čalma, brada "sveta",
A njezin je vlasnik nevin
U očima prosta svijeta.

Zašto svijet ljude sudi
Po bradama i odijelu,
A ne, kako razum uči,
Po životu i po djelu?

O tom mnogi pjesnik pjeva,
O tom mnogi mudrac piše,
Al' ih ljudi - kao ljudi -
Još nikada ne shvatiše.
9.

Ja sam pjesnik rujna vina,
Što se s grozda cijedi.
Što se pije u veselju -
I u ljutoj bijedi.

Plač i jauk farizeja
Ništa me ne dira,
Ja sam stvoren kao pjesnik
Bekrijskih manira.

Ako nije stvoren svijet
Kako meni treba,
Šta da radim proti volji
Tvorca zemlje, neba?

Ja sam pjesnik koji Boga
I djela mu slavi,
Kom je dosta čaša vina -
I iskra ljubavi.

Slava mojoj Herceg-zemlji,
Što me vinom snaži;
Slava mojoj miloj Zlati,
Što me okom blaži.

Ja se divim vječnom Bogu
I njegovom daru,
Ja se divim rujnom vinu
I Zlatinom čaru.

I diveć se sva stvorenja
Oko sebe ljubim,
I pijući zemne slasti
U milju se gubim!
10.

Slava, slava duhu pića,
Štono diže zastor stida,
Kad sa lica milog bića
Mirza zlatni duvak skida.

To je nimet u vrijednosti
Nebrojena zemnog blaga,
Za pjesnika kom je dosti
Piće, pjesma, naj i draga.

Pićem snaži slabe grudi,
Pjesmom blaži svjetske boli,
Naj u njemu čuvstva budi,
Da sve ljubi i sve voli.

Pa još k tome - Azra draga,
Što od svijeta Eden pravi,
Pun svijetla, slave, blaga
I života i ljubavi.

Evo vina, evo naja,
Evo pjesme - hodi amo,
Da sve slasti bajnog raja
Prije smrti uživamo.
11.

Nisam anđo, a ni svetac,
Što anđele oponaša,
Nego čovjek koji voli
Društvo žena, zveku čaša.

Što me gledaš kao čudo?
Čovjek sam ko drugi ljudi;
Zar je grijeh ako žena
U mom srcu ljubav budi?

Zar je grijeh ako piće
Duhu mome krila dade,
Pa se digne ko Prometej,
Da božansku vatru krade?

Nije, nije - stô put nije!
Ta grijeh je - nešto treće:
Grijeh je na putu biti
Uživanju zemne sreće.

Pusti mene da uživam,
Kad ne smetam tebi ništa!
Vjeruj u raj i u pako -
I njihova čistilišta.

Vjeruj, more, u što hoćeš:
Vjera stvar je tvoja samo, -
A nas pusti da u sreći
Kao ljudi uživamo.
12.

Ko u društvu veselije žena
Mračne misli rastjerat ne može,
Njeg'voj bolji ne imade lijeka;
Budala je - smiluj mu se Bože!

Ja u društvu lijepije žena
Zaboravljam na obadva svijeta:
Očim letim od jedne do druge
Kao leptir od cvijeta do cvijeta.

Svoje misli na svakoj napijem,
Svoju dušu na svakoj zagrijem,
Ko na djelim natprirodne moći,
U kojima sve umijeće zrijem.

Od tog čara ništa slađe nema,
Jer svaki čas život se ponavlja;
Zdravo vile, moje razbibrige,
S punom čašom Mirza vas pozdravlja!

Epilog

Vrijeme leti ko rijeka
I u vječnost saljeva se,
Proti smrti nema lijeka, -
Od Adama već to zna se.

Sa mladosti slasti plove;
Starost nosi teško breme,
Ono što se život zove
Veoma je kratko vrijeme.

Kad je tako žiće kratko
Mladost mora imat mana,
Da se čovjek sjeća slatko
U starosti mladih dana.

Za to Mirza 'vako živi,
Vazda pjeva, ljubi, pije,
Leti kao soko sivi
Na krilima poezije.

Leti, leti dokle mašta
Neobuzdan duh mu diže;
Vele: smjelost da je tašta
I da pada vazda niže.

To ja nisam iskusio,
Nego vazda dobro prošo,
Što sam htio to sam bio;
Gdje sam pošo tu sam došo

Bekrijska idila

"Jedan pjesnik, kakav bio - da bio,
stvorenje je koje zaslužuje da se
s njime lijepo postupa."

Namik - Ćemal

Predgovor

Moje srce igračka je žena;
Žena, koja s njim se šalit znade, -
Za nju uvijek zabave imade.

Uvod

Ljubav je ptica, koja gnijezdo vije
U grudima pjesnika - bekrije.
Ko želi da se na ljubavi blaži
U Mirzinoj pjesmi neka je traži!
Tamo su Leila i Azra i Zlata
Urneci pravi Parnas-Harabata.

Posveta

Vaš je život samo niz spomena,
Kojih čovjek ugodno se sjeća;
Ovaj spomen neka tvoga žića
Niz predugi za zrno poveća,

Da si negda i u Bosni srela
Bijesno ture, što se pokorava
Čudnoj moći koju narav stvori
U dubini tvoga oka plava.

I

Il je silnik, ili je nesreća -
U pjesničkoj, odabranoj kasti
- Pjesnik koji ljubav ne osjeća
Prama ženi - pram izvoru slasti,
Ili nije pjesnik ustinu.

Tako Mirza mudruje i mnije,
Jer kad vidi jednu lijepu Linu,
U duši mu more uzavrije
Vrućeg čuvstva i zanosa sveta.

Žarke misli u glavu mu sinu,
Pa na krilu pjesničkog poleta
Na vrhunac srca mu se vinu;
I tude se na vrelu ljubavi
Nižu u stih ko biseri pravi.

II

Zar je čudo ako Mirza gledajuć posrne;
Oči plave, kose crne i obrve crne?

Lice-snijeg, zubi-biser, a grudi bijele
I pobožnom Edhemu bi pamet zanijele.

Kroz usnice i đulove kad još krv zarudi,
Ko bi mogo sve to gledat', a da ne poludi?

Ja ne mogu nego odmah na mjestu prevrnem
U pameti - i ne pazeć kud idem - posrnem.

I budalim kad me jato djevojaka kruži,
A lijepa krčmarica hladnim sektom služi.

Nu ipak se našlo ljudi kojim bješe krivo
Što sam sinoć dva-tri časa bekrijski uživo.

Ispovijed

Što ko hoće - ja mu izbor dajem -
Neka bira za svoga kumira!
Nu nipošto ja ne obećajem
Da će naći u izboru mira,
Ako njemu nisu ideali
Mile cure i puni bokali.

Epilog

Baška ljubav - baška milovanje.
Mirza ljubi kad mu srce ljubi,
A miluje kada ašikuje.

Levhe